Neoliberalizam – prošlost, sadašnjost, budućnost

Автор: Slobodan Jokić, Saša Stefanović, Petar Radojević

Журнал: Ekonomski signali @esignali

Статья в выпуске: 2 vol.7, 2012 года.

Бесплатный доступ

Današnja ekonomska kriza je verovatno najveća koju je svet video, kako po geografskom obuhvatu, tako i po dubini. Ukoliko se uopšte može govoriti o njenom pozitivnom efektu, onda je to očigledna neophodnost ozbiljnog preispitivanje stanja u ekonomskoj nauci. Moć neoliberalne ideje nije ni u njenom kvalitetu, ni u univerzalnosti, već u tome što je u stanju da kontroliše ekonomsku politiku, istovremeno blokirajući svaku kritiku. Veliki biznis ima gotovo neograničenu finansijsku moć da politički, intelektualni i medijski prostor oblikuje po svojoj volji. Upravo je veliki biznis inspirator i izvor snage neoliberalizma i ta simbioza efikasno funkcioniše. U radu se polazi od hipoteze da u trijumfu tržišne individualističke ideologije – jednog agresivnog i netolerantnog tržišnog fundamentalizma – leži osnovni uzrok problema ekonomske nauke, ali i kulminacije globalne ekonomske krize.

Еще

Finansijska kriza, neoliberalizam, državna intervencija

Короткий адрес: https://sciup.org/170204208

IDR: 170204208

Текст научной статьи Neoliberalizam – prošlost, sadašnjost, budućnost

  • -    prva industrijska revolucija (pronalazak parne mašine);

  • -   nagla industrijalizacija, pojava fabrickog nacina proizvodnje;

  • -    promene socijalne strukture po osnovu preseljenja stanovništva sa sela u gradove;

  • -    veliko iseljavanje stanovništva iz Evrope u Ameriku, Australiju i na Novi Zeland;

  • -   druga industrijska revolucija,(otkrice dinamo masine);

  • -    koncentracija proizvodnje i pojava akcionarskih društava i velikih korporacija.

Glavni predstavnici liberalne ekonomske doktrine su :

  • -   Adam Smit, cijim delom “Strazivanjeprirode i uzroka bogatstva naroda’

    iz 1776.godine je ekonomija prakticno afirmisana kao zasebna nauka. Smit smatra da bogatstvo nacije proizilazi iz nastojanja svakog pojedinca da ostvaruje licne interese. Sluzeci svojim licnim interesima, pojedinac zapravo služi i društvenom tj.javnom interesu,

    • -    Dejvid Rikardo, cije najpoznatije delo je “Nacela politicke ekonomije i oporezivanja” iz 1817, i

    • -    Zan Batist Sej sa delom “Traktat politicke ekonomije” iz 1803.godine.

Zajednicke odrednice liberalne koncepcije ekonomske politike su:

  • -    Bogatstvo društvene (državne) zajednice shvata se kao masa roba i usluga kojima se zadovoljavaju potrebe u društvu;

  • -    Glavni izvor bogatstva je proces proizvodnje, a ekonomska moc iskazuje se narastanjem proizvodnih mogucnosti drustva;

  • -    Motivacioni faktor narastanja bogatstva je interes pojedinca. Njegovo realizovanje u smislu pojedinacnog bogacenja, istovremeno uvecava i bogatstvo državne zajednice;

  • -    Glavni unutrasnji faktor povecanja proizvodne moci je podela rada, odnosno specijalizacija u ukupnoj strukturi privredivanja, kao i u okviru pojedine oblasti privrede;

  • -    Funkcionalni okvir privredivanja zasniva se na unutrasnjem prirodnom poretku. Pojedinci, ucestvujuci u procesu drustvene reprodukcije ureduju i medusobne odnose zahvaljujuci ekonomskim slobodama i trzistu kao osnovnom mehanizmu organizovanja i usmeravanja tokova reprodukcije. Funkcionalnu odrednicu liberalizma najsazetije oslikava nacelo “slobodna proizvodnja – slobodnipromet ”.

  • -    Uloga trzista i ekonomskih sloboda znacili su i odnose izmedu drzava koji se zasnivaju na slobodnom prometu, uvecanje medunarodne razmene, podelu rada u medunarodnim okvirima itd.

  • -    Ekonomska ravnoteža u tokovima reprodukcije uspostavlja se sama po sebi, na osnovu Sejovog zakona (trzista), prema kojem svaka pojedinacna ponuda automatski izaziva pojedinacnu traznju, tako da su u globalnim okvirima agregati ponude i tražnje podudarni. Automatsko uravnoteženje ponude i traznje jedino moze poremetiti stednja, pa se poseban znacaj pridavao pitanju kako da se štednja bez ikakvih zastoja transferiše u investicije.

Liberalisticki koncept imao je restriktivan stav prema ucescu drzave u tokovima reprodukcije. Kako tržišni mehanizam predstavlja dovoljan okvir za organizovanje i usmeravanje tokova privredivanja, ekonomska uloga drzave svodi se na to da bude u funkciji ovog “ prirodnog poretka ”. U toj funkciji su pravne pretpostavke za pune ekonomske slobode kao što su: efikasna zaštita privatne svojine, pravno regulisanje opštih uslova za promet, sloboda ugovaranja, svojevrsna garancija države za poslovne aranžmane, prinudno izvršenje ugovornih obaveza itd. U pogledu ekonomskih funkcija u užem smislu, uloga države odnosi se na antimonopolsko zakonodavstvo i stabilnost novca.

Sto se tice finansijskih aktivnosti drzave, treba istaci da su javni izdaci, odnosno funkcije drzave bili strogo ograniceni na 3 sektora:

Unutrašnja i spoljna sigurnost;

  • -    Pravni poredak;

  • -    Finansiranje javnih objekata i aktivnosti za koje privatni kapital nije bio zainteresiran (prvenstveno privredna infrastruktura)

Kako se javni izdaci shvataju kao “ nužno zlo ” jer su sa stanovišta akumulacije neproduktivni, osnovni pristup finansijskoj aktivnosti je kvantitativan, sa temeljnim zahtevom da javni rashodi budu što manji, po devizi “ najbolje finansije su najmanje finansije ”.

Liberalni koncept ekonomske politike zasniva se na 2 osnovna obeležja: neutralnost i ciklicnost. Neutralnost znaci da finansijska i ukupna aktivnost države treba da ima imati neutralno dejstvo u odnosu na tržište i ekonomske zakonitosti. Ekonomska aktivnost države svodi se samo na dopunu tržišta. Ciklicnost se ogleda u tome da se ostvari tzv. paralelna aktivnost izmedu privatne inicijative i drzavnog uplitanja u tokove reprodukcije. To znaci da ukoliko dode do smanjenja ili zastoja privatne inicijative, drzava treba isto tako da se ponaša u svojoj aktivnosti i obrnuto, zamah privatne aktivnosti u smislu povecanja proizvodnje i drugih vidova privredivanja je znak za vece finansijsko prisustvo države i njene ukupne ekonomske uloge. Po liberalistickoj koncepciji smatralo se da ucesce drzave (osim u ratnom stanju), nikako ne sme preci 15% drustvenog proizvoda, odnosno nacionalnog dohotka, jer bi se time doveo u pitanje tzv. prirodni poredak.

Koncept liberalne ekonomske politike u prvi plan stavlja instrumente i mere fiskalne i monetarno-kreditne politike.

U domenu fiskalne politike, to je pretpostavljalo prvenstveno sledece:

  • -    nizak poreski pritisak, kako bi veca kupovna moc pojedinaca znacila i produktivno angažovanje društvenog proizvoda;

  • -    pojednostavljena struktura oporezivanja, u kojoj se neposredni porezi (na dohodak i na imovinu) zasnivaju iskljucivo na proporcionalnim poreskim stopama radi osiguranja neutralnosti u odnosu na zakone tržišta;

  • -    budžetska ravnoteža, kao zlatno pravilo, s obzirom da i deficit i suficit znace odstupanje od osnovnih postulata finansijske i ukupne aktivnosti drzave (neutralnost i ciklicnost), uz jedini izuzetak u slucaju rata.

U domenu monetarne politike, karakteristicne su sledece mere i instruments

  • -    monetarna ravnoteza, sto podrazumeva uravnotezenost izmedu ponude i potražnje za novcem;

  • -    zlatni paritet valute, u funkciji stabilnosti novca i politike monetarne ravnoteže;

  • -    eskontna stopa (instrument kojim centralna banka kreditiranjem poslovnih banaka uvecava njihov kreditni potencijal i time utice na kolicinu novca u opticaju). Za liberalni koncept karakteristicno je da se eskontna stopa koristila samo u slucaju kada se stednja ne transferiše u investicije u relativno kratkom periodu.

  • 2.    Globalizacija i neoliberalizam

U pogledu spoljne trgovine, pored stava o liberalizaciji, potrebno je istaci da su neke zemlje ipak koristile odredene instrumente ekonomskog protekcionizma kako bi zastitile domacu privredu. Medutim, u odnosu na merkantilizam, primena ovakvih mera bila je znatno manjeg intenziteta.

Neoliberalizam je pokret u ekonomiji zasnovan na neoklasicnoj ekonomskoj teoriji. Nastao je nakon Drugog svetskog rata, a od kraja sedamdesetih godina XX veka, sa dolaskom Margaret Tacer na vlast u Ujedinjenom Kraljevstvu, pocinje da igra sve znacajniju ulogu u svetu. Protivi se uplitanju drzave u ekonomiju, protekcionizmu, visokim stopama poreza i sl. Neoliberalizam nije sire politicko videnje, iako su zagovornici neoliberalizma cesto pobornici politickih sloboda. To se ogleda prvenstveno u cinjenici da su neke drzave sa izricito neoliberalnim ekonomijama, bile u isti mah vodene autoritarnim rezimima. Najpoznatiji primer je Cile za vreme vojne hunte Augusta Pinocea.

Osnovne teorijske postavke neoliberalizma su uoblicene u jedan univerzalni prirucnik (Vasingtonski konsenzus)2 kojeg je trebalo da se pridrzavaju vlade ekonomski nedovoljno razvijenih zemalja sirom sveta. Rec je o programu radikalnih ekonomskih reformi (razradenom od strane MMF-a, Svetske banke i administracije SAD - Ministarstva finansija i USAID—a) ciji su osnovni elementi stabilizacija, liberalizacija i privatizacija. On nije imao karakter samo preporuka nego je naturan svim zemljama koje su ulazile u aranžman sa MMF-om.

Medutim, najrazvijenije zemlje sveta radile su i rade suprotno postavkama Vašintonskog konsenzusa. Potpuna liberalizacija bila je namenjena samo za druge zemlje koje su bile potpuno otvorene za stranu robu i kapital, a tržišta najrazvijenijih teško su dostupna za robu iz nerazvijenog sveta kojima na putu stoje skoro nesavladive administrativne prepreke (sertifikati, dozvole, potvrde, standardizacije i slicno), kao i cesta sprecavanja da se kapitalom iz neke od zemalja BRIK (Brazil, Rusija, Indija i Kina – koje se poslednjih godina brzo razvijaju) kupi neka kompanija u SAD. Isto tako, svedoci smo kako smo pre nekoliko godina, po savetima propovednika nove ideologije, po kratkom postupku likvidirali svoj bankarski sektor, a danas vidimo da najrazvijenije zemlje ogromna sredstva ulažu za spasavanje svojih propalih banaka.3

Doktrina ekonomskog neoliberalizma je bila ideološki temelj globalizacije i (znacajno) postsocijalisticke tranzicije, a zasniva se na paradoksalnim i protivrecnim principima minimalne (veoma ogranicene) drzave i maksimalnih (neogranicenih i nekontrolisanih/samokontrolisanih) ekonomskih sloboda i prava privatne svojine. Odmah je jasno kakvi mogu biti odnosi izmedu manjine povlascenih, privilegovanih i organizovanih monopolista („efikasnih preduzetnika“), s jedne, i vecine siromasnih, eksploatisanih i neorganizovanih pojedinaca, s druge strane, u uslovima tzv. “minimalne drzave”, cija je jedina funkcija da garantuje “fer” odnose na neograniceno slobodnom trzistu.

Veliki broj autora smatra da je globalizacija teorijski zasnovana na shvatanjima transnacionalnih trzisnih liberala, i geopolitickih ekonomista, koji samo retoricki namecu princip konkurencije kao dominantan i sveobuhvatan kljuc globalizacije. Oni ukazuju da realnost prakse krajnje surovo redukuje proklamovani princip, jer se po potrebi krece izmedu koriscenja neoliberalizma (prema bogatoj manjini) i protekcionizma (prema siromasnoj vecini).

Ovakva situacija, ako uporedimo ekonomsku teoriju i ekonomsku istoriju, nije novina: postoji jasan obrazac jaza izmedu zvucnih i apstraktnih teorija i onoga što se dešava u stvarnosti. Bogate države imaju tendenciju da siromašnima namecu teorije koje oni same niti koriste, niti su ikada koristile. Taj jaz izmedu teorije i stvarnosti postaje jos ocigledniji kada isti teoreticari koriste razlicite teorije za razlicite ciljeve: probleme koji se odnose na udaljene stvari, treba resavati uz pomoc zvucnih i apstraktnih principa. Kada se problemi približe sopstvenim interesima, primat dobijaju zdrav razum i iskustvo.

Veliki ekonomski rast u Kini, Indiji i Juznoj Koreji istice se kao primer toga koliko je globalizacija uspesna. Medutim, pitanje koje se skoro nikada ne postavlja jeste: da li su Kina, Indija i Južna Koreja koristile, odnosno koriste li lek koji im se preporucuje. Odgovor je odrican. Kao dokaz valjanosti globalizacije uporno se koriste zemlje koje nisu uzimale lek koji im se nudi. Navedene zemlje su prakticno koristile univerzalna sredstva za ekonomski razvoj4 koja se koriste od srednjeg veka (Holandija, Venecija, Engleska) i koja su „zabranili“ Svetska banka i MMF:5

  • -    prihvatanje cinjenice da bogatsvo nastaje u medusobnim vezama izmedu delatnosti sa rastucim prinosima - svesna politika koja istice, pomaže i štiti te delatnosti,

  • -    tim aktivnostima se u odredenoj geografskoj oblasti bezbeduju privremeni monopoli/carinska zaštita,

  • -    ekonomski razvoj je sinergetski fenomen tako da se forsira sto veca raznovrsnost u privredi „Maksimiziranje podele rada i broja poslova u zemlji“ (Antonio Sera,1613) i kopiranje ekonomske strukture Venecije i Holandije,

  • -    teorijsko shvatanje da industrijalizacija resava cetiri velika ekonomska problema siromasnih drzava: povecava dodatu vrednost, povecava zaposlenost, povecava plate i smanjuje deficit platnog bilansa,

  • -    poreske olakšice za privredne delatnosti koje se želi izgraditi,

  • -    jeftini krediti za iste delatnosti,

  • -    podrška u izvozu za iste delatnosti,

  • -    veliko teziste na obrazovanju, znanju i privlacenju kompetentnih ljudi iz inostranstva (što je daleko važnije od inostranog kapitala s obzirom da su religijski i ostali progoni kroz istoriju cinili da se nacije lisavaju svojih najobrazovanijih gradana).

  • -   pomoc da se poveca obradiva povrsina i pomoc poljoprivredi generalno

  • 3.    Globalna ekonomska kriza i mehanizmi za rešavanje krize — nemoc neoliberalnog koncepta

uz svest o tome da poljoprivreda nikako nije u stanju da sama izvuce zemlju iz siromaštva.

Jedinstveno trziste Evropske unije „prodato“ je biracima na osnovu toga sto ce ekonomije obima stvoriti vece bogatstvo. 6 Kada isti ti politicari treba da primene neku teoriju trgovine sa Afrikom, oni biraju Rikardovu teoriju trgovine, u kojoj se pretpostavlja da ekonomije obima ne postoje. 7 Medutim, oni bi isto tako mogli da obrnu pretpostavke i da za Afriku koriste teorije koje kažu da treba izgraditi sopstvenu industriju (u kojoj postoje ekonomije obima) a za jedinstveno trziste da koriste teorije koje kazu da ono nema buducnost.

Posle rata, industrija u SAD je bila drasticno superiornija od evropske, Ipak, niko nije predlagao da Evropa treba da prati svoje komparativne prednosti u poljoprivredi vec suprotno — sve je ulozeno u reindustrijalizaciju Evrope kroz Maršalov plan.8

Pol Samjuelson, americki ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, je smatarao da su ekonomisti oportunisti. Ponedeljkom, sredom i petkom oni rade sa jednim tipom modela a utorkom i cetvrtkom rade sa modelima koji imaju sasvim druge pretpostavke. U takvoj situaciji, „istraživanje po narudžbini“ može se pokazati vrlo nezahvalnim. Lako se može desiti da zakljucak bude „narucen“. To ima prednost sto mozemo imati modele koji mogu dokazati bilo šta. Problem je u tome što ono što na kraju postaje ekonomska teorija koja se koristi prema siromašnim državama, u stvari rezultat prava jaceg. 9

O ekonomskoj krizi koja je 2007 godine zahvatila citav svet i koja jos uvek traje, pisao je i jos uvek pise veliki broj domacih i stranih ekonomista. Neki od osnovnih uzroka krize su:10

  • -   rizicni finansijski instrumenti (korisceni zbog mogucnosti ostvarenja

visokih i brzih profita, koji su zaslepljivali ucesnike),

  • -    potcenjivanje realnih rizika i neophodnosti državne kontrole i regulacije,

  • -    jeftini krediti za hipertrofiranu potrošnju i pravljenje „mehura od sapunice“ na bazi hipotekarnih, finansijskih i gradevinskih naduvavanja cena prilikom kupovine nekretnina,

  • -    finansiranje precenjenih hipoteka od strane investicionih banaka, penzijskih fondova i drugih nestandardnih zajmodavaca,

  • -   beskonacni rast reosiguranja kredita i trzista svopova

  • -    pretarana samovolja berzanskih špekulanata

  • -    kolosalno razbuktavanje fiktivnog (virtuelnog i špekulativnog) kapitala, osamostaljivanje finansijskih tržišta u odnosu na realna tržišta i veliki raskorak sa realnom sferom privrede,

  • -    nizak procenat rezervnog obezbedenja emitovanog kreditnog novca

  • -    naduvavanje finansijskog balona preko „šema“ kao što je, npr., „ credit default swap “ (banka osigurava kredit koji daje) i

  • -    brzo širenje spirale kredit-potrošnja-novi krediti.

Krizni proces ce se i dalje razvijati, sve dotle dok se ne plati za fiktivne finansijske piramide i odgovarajucu nepokrivenu potrosnju. Moze se postaviti pitanje krivice onih koji su trebali (i morali) da kontrolišu razmatran proces. Ocigledno je da je institut kontrole zakazao.

Kada se govori o izlazu iz ekonomske krize sa kojom se danas suocavamo, i domaci i inostrani ekonomisti se slazu da mnoge stvari moraju da se menjaju. Razlike u mišljenjima koje postoje, odnose se samo na to da li se kao predlog za rešenje daju konkretni potezi ili se preporuke baziraju na generalnim prinicpima.

Autori koji predlažu konkretne mere za izlazak iz krize11 predlažu napuštanje dolara kao svetske rezervne valute, onemogucavanje emitovanja svetskog novca bez realnog pokrica i vracanje ekonomiji realnih vrednosti.

Istina, postoje i stavovi svetski poznatih autoriteti poput Isaka Adižesa12 koji na prvi pogled deluju ekstremno.13

Na kraju, neohodno je navesti i profesora Ha Jun Canga sa prestiznog Kembridža, koji u svojoj knjizi „23 stvari koje vam ne govore o kapitalizmu 14 predlaže prinicipe za obnovu svetske ekonomije: napuštanje ideje „ free market kapitalizma, prihvatanje cinjenice da postoji limitiranost pretpostavke „racionalnog ponašanja “, izgradnja sistema koji produkuje ono najbolje a na najgore u ljudima, odustati od teorijske iluzije da su Ijudi placeni tacno onoliko koliko zasluzuju, uspostavljanje boljeg balansa izmedu finansijske i realne aktive, posmatrati državu kao deo rešenja a ne kao deo problema kao i da svetski ekonomski sistem mora da vrši „pozitivnu diskriminaciju nerazvijenih zemalja.

Ekonomija kao nauka sa svoje strane moze dati znacajan doprinos izlasku iz krize. Potrebno je za pocetak da napusti preveliku ljubav prema matematici i fizici,15 te da svoje prinicpe (ponovo) bazira na iskustvu, odnosno stvarnosti. Pored toga, pravi je trenutak za revoluciju unutar ekonomske misli („ekonomista koji je samo ekonomista, nije dobar ekonomista ) koja bi dovela do promene svetskog ekonomskog modela (umesto „popravljanja postojeceg) i prepoznavanja cinjenice da je ekonomija deo biosfere kao i uspostavljanja nekih novih institucija. Da bi se to ostvarilo, mora se izaci iz neoliberalnog obrazovnog sistema i fokusa na kratkorocna resenja. 16

na logici, a ne na politickim vrednostima, ona moze funkcionisati i tu je buducnost. Ipak, da bi se to sprovelo, trebalo bi promeniti sistem vrednosti kapitalizma - reci kapitalistima da bi radnici trebalo da imaju svoj glas, a to je vec revolucija“.

  • 14    Ha J. Ch., (2011)., „ 23 Things They Don't Tell You About Capitalism “, Bloomsbury Press, London..,str 252.

  • 15    „Ekonomija je postala najmatematiziranija nauka posle fizike. Umesto da se matematika prilagodava za resavanje ekonomskih problema, mnogo je jednostavnije ekonomske pretpostavke vestacki formulisati tako da omogucavaju matematicko rešenje. Tri najpopularnije takve pretpostavke su: homo oeconomicus , racionalno ponasanje i potpuna informisanost. Na tim i takvim pretpostavkama izgradena je velika superstruktura koja se znatno razlikuje od ekonomske stvarnosti“ ., prof. dr Branko Horvat, (2002), „ Kakvu državu imamo i kakvu državu trebamo “, , Prometej, Zagreb.

  • 16    Kamran, Mofid, (2010), „ Is Ethical Capitalism Possible ?“, http://www.stwr.org/ economic-sharing-alternatives/is-ethical-capitalism-possible.html

ZAKLJUCAK

Primedbe i kritike na racun neoliberalne ideologije i prevlasti globalnog kapitalizma mogle bi se sazeti u sledecim tezama koje ujedno i predstavljaju osnovne razloge dugorocne neodrzivosti neoliberalizma:

  • -    suprotnost izmedu kooperativnog, drustvenog karaktera industrijskog nacina proizvodnje i privatnog prisvajanja dohotka rada neizbeznost sukoba izmedu rada i kapitala;

  • -    iskustvo je pokazalo da nije tacna pretpostavka klasicne ekonomije da samoregulatorni mehanizam tržišta stvara ravnotežu ponude i tražnje, makroekonomsku stabilnost i punu zaposlenost;

  • -    trzisni mehanizam ne moze da obavlja na ocekivani nacin svoju autoregulatornu ulogu zbog nedovoljne cenovne elasticnosti i nehomogenosti mnogih roba, zbog nedovoljne i asimetricne informisanosti ekonomskih subjekata i zbog cinjenice da covekove odluke nisu uvek racionalne;

  • -   klasicna ekonomska teorija vise ne odgovara kapitalizmu 21. veka

kojim dominiraju velike korporacije, koje cesto imaju monopolski ili oligopolski polozaj na trzistu,   narusavajuci   time njegovu konkurentnost;

  • -    nesputano delovanje tržišnih zakona dovodi do velikih i društveno nepodnošljivih razlika u raspodeli dohotka i imovine;

  • -    u neoliberalnoj globalnoj ekonomiji moc velikih multinacionalnih korporacija toliko je narasla da su one postale dominantne institucije modernog sveta. Korporacije sve vise uticu na politiku nacionalnih drzava i na medunarodne institucije, ugrozavajuci time ulogu drzava u razvijanju svojih privreda i u zaštiti nacionalnih interesa;

  • -    korporacije po svom pravnom ustrojstvu i po svojoj ineherentnoj prirodi posluju iskljucivo u svoju licnu korist, bez obzira na eventualne štetne posledice za druge, za društvo i za prirodni sredinu;

  • -    sugestivnom i agresivnom reklamom korporacije manipulišu željama i preferencijama potrosaca, pretvarajuci tezu o “suverenostipotrosaca’ u obican mit;

  • -    neoliberalni kapitalizam u uslovima informaticke revolucije neizbezno dovodi do produbljivanja društvene polarizacije i do pogoršanja položaja radnika, siromašnih slojeva i zemalja: stvara se tanak sloj bogatih i mocnih nasuprot vecini slabo placenih i nemocnih;

  • -    u neoliberalnoj, informatickoj i globalnoj eri kapitalizma kapital se pretezno stvara i oploduje u finansijskoj sferi: finansijski tokovi i transakcije dominiraju nad tzv. realnom ekonomijom (proizvodnjom i

prometom roba i usluga), koja postaje “ privezak finansijskog kapitala ”;

krajnji cilj neoliberalne doktrine formulisane na pocetku osamdesetih godina 20. veka, tzv. Vašingtonskim konsenzusom jeste da se ukidanjem državnog sektora i državnog intervencionizma kao i liberalizacijom medunarodnih tokova roba i kapitala omoguci multinacionalnim korporacijama i centrima finansijskog kapitala upravljanje svetskom privredom bez mešanja nacionalnih država i da se tako uspostavi “globalna diktatura kapitala” (“stateless global governance”) ;

hiperkomercijalizacija privrednog i društvenoga života i promocija egoizma, utilitarizma i konzumerizma dovodi do redukcije celovitog i kompleksnog ljudskog bica na njegovu biolosko-animalnu komponentu, a totalnom privatizacijom podriva se i društvena solidarnost;

Svetska banka, Medunarodni monetarni fond (MMF) i Svetska trgovinska organizacija (WTO) služe najviše interesima bogatih zemalja, transnacionalnih korporacija i medunarodnog kapitala;

globalni, neoliberalni, korporativni, “transakcioni” sistem, veoma je nestabilan i ranjiv, podlozan je naglim i nepredvidivim poremecajima i krizama, i ako ne bude stavljen pod efikasnu društvenu kontrolu, dozivece katastrofu goru od Velike svetske krize tridesetih godina.

Список литературы Neoliberalizam – prošlost, sadašnjost, budućnost

  • Dušanić, J., (2011), „Pokušaj reanimacije neoliberalizma“, Akademija ekonomskih nauka, Beograd.
  • Dušanić, J., (2008), „Bećarska ekonomija: tranzicija u Srbiji“, Beogradska poslovna škola, Beograd.
  • Dušanić, J., (2009), „Dolarska alhemija i kazino ekonomija – svetska ekonomska kriza“, NSPM, Beograd.
  • Dimitrijević, B., (2001), „Ekonomski aspekti evropskih integracija i analiza troškova i koristi", Savetodavni centar za ekonomska i pravna pitanja – SCEPP.
  • Ha, J. Ch., (2011)., „ 23 Things They Don't Tell You About Capitalism“, Bloomsbury Press, London.
  • Kamran, M., (2010), „Is Ethical Capitalism Possible?“, http://www.stwr.org/ economic-sharing-alternatives/is-ethical-capitalismpossible.html
  • Kamran, M., (2011), „ Our Crises are not merely Economic but Spiritual: A Time for Awakening“, http://www.gcgi.info/how-it-began
  • Madžar, Lj., (2011), „Avet neoliberalizma“, Akademija ekonomskih nauka, Beograd.
  • Madžar, Lj.,(2004), „Neoliberalizam i alternative" , Ekonomika preduzetništva, 5, Vol.XXXX,242-256, Beograd.
  • Reinert, E., (2006), „Globalna ekonomija", Čigoja štampa, Beograd.
  • Reinert, E., (2010), „Spontani haos – ekonomija u doba vukova", Čigoja štampa, Beograd.
  • Reinert, E., (1999), „ The Role of the State in Economic Growth“, Journal of Economic Studies, Vol. 26, No. 4/5, 1999, pp. 268-326
  • Reinert, S., (2006), ,,Darwin and the Body Politic: Schäffle, Veblen, and the Shift of Biological Metaphor in Economics": www.othercanon.org/uploads/Reinert%20Schaeffle%20030506.doc
  • Rodrik, D., (2008), „Zbogom Vašintonskom konsenzusu, zdravo Vašingtonskoj pometnji - kritički osvrt na studiju Svetske banke "Ekonomski rast devedesetih - lekcije na osnovu decenije reformi", PANOECONOMICUS, str. 135-156: http://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/1452-595X/2008/1452-595X0802 135R.pdf
  • Samuelson, P., (2007), „Ekonomija", MATE, Zagreb.
  • Štiglic, Dž., (2002), „Protivrečnosti globalizacije“, SBM-x, Beograd.
  • Štiglic, Dž., (2008), „The End of Neo-liberalism? “, Project Syndicate, http://www.project-syndicate.org/commentary/stiglitz101/English
  • Vrzić, N., (2008), „Razvijeni nikad nisu radili ono što savetuju nerazvijenim", NIN, 2. Oktobar 2008, 64-91.
Еще
Статья научная